Natka Becka, specijalist radiologije i liječnika kojeg obožavaju veliki i mali, već neko vrijeme pratimo na malim ekranima. Jedan je od onih liječnika koji na pristupačan i svima razumljiv način pruža informacije i educira ih o zdravlju, piše She.hr.

Danas ćemo porazgovarati s njim o zdravlju.

Sudeći po statistikama nismo baš najbolje. Kad se napravi neka stratifikacija tih podataka jasno je da postoje i gradijenti grad-ruralna područja, socioekonomski uvjeti i slično, pa treba biti fer i reći da treba i uložiti više napora u raznim smjerovima kako bi se utjecalo na to što svrstavamo pod zdravstvenu pismenost i općenito zdravlje naroda. To s druge strane budi optimizam, jer imamo prostora za napredak, što bi trebalo biti poticajno za nove generacije mladih ljudi koji stasaju.

Kakvi su muškarci pacijenti, budući da obilježavamo takozvani Movember?

Rekao bi da smo svi ljudi, svi imamo neke strahove, neke principe, limite znanja, pa po tome odlazimo i na preglede. Ja se volim našaliti, ali samo tonom, poruka je točna, da bi muškarci trebali slušati svoje supruge kad da idu liječniku.

Općenito, dobar partnerski odnos ima u sebi to sadržano, tako da mnogi muškarci koji mi ulaze u ordinaciju kažu da dolaze jer ih je žena poslala.

Radite i s malim pacijentima. Je li s djecom lakše ili teže raditi?

Lako je sa svima kad je lako, a teško je kad nastupe problemi. Osobno izrazito jako volim raditi svoj posao, a kad su djeca u pitanju onda još i više. Ako uzmemo u obzir da su djeca djeca, onda je s njima lako raditi, jer možeš očekivati sve, od toga da te popišaju ili da plaču, urlaju, trgaju se ili da ne prestaju ispitivati pitanja. Sve to je meni dio normalnog pregleda.

S roditeljima, zapravo, treba pronaći valnu duljinu kako bi komunikacija bila smislena i ishod optimalan za dijete.

Dakle, nema lakše ili teže, ali svakako zabavnije s djecom.

Često preskačemo važnost mentalnog zdravlja, pa i mentalnog zdravlja pacijenata. Koliko je važan sveobuhvatan pristup liječenju koji bi uključivao i mentalno zdravlje? Kako pacijentu, ali primjerice i roditeljima malih pacijenata, reći neku nepovoljnu dijagnozu?

To je onaj dio koji nije nit zabavan, nit lak, ali je život. Mentalno zdravlje je kod nas društveno bilo zanemarivano, pa se malo probija iz kukuljice, ali činjenica je da i u javnom i u privatnom zdravstvu i psihijatri i psiholozi imaju pune ruke posla. Prognoze isto tako nisu dobre, već davno je WHO prognozirala eksploziju mentalnih oboljenja za narednih 30 godina, ali slabo reagiramo na moguće prijetnje iz budućnosti.

Malo nam manjka empatije za nas i druge u budućnosti. Komunikacija s bolesnikom i obitelji je uvijek zahtjevna, jer crpi puno mentalne snage da se pribereš, kažeš važne stvari na smiren način, objasniš postupke, daljnje točke algoritma, da ljudi znaju što slijedi i kad mogu otprilike očekivati nešto. Neizvjesnost i neznanje proizvode strah i to treba što više je moguće maknuti, jer je već bolest dovoljan teret.

Je li Vas itko ikada pitao kako se nosite sa stresom na poslu?

Ne znam što da točno odgovorim na to pitanje. U mom radnom okruženju i s mojim pacijentima i bolesnicima imam privilegij da su jako teške dijagnoze sporadične, za razliku od kolega koji rade samo teške dijagnoze. Moj stres i njihov se stoga ne može mjeriti po tom pitanju.

No, to ne miče stres iz posla i života. Neki drugi stresor se nađe. Naša profesija srećom obiluje raznim stresorima, pa je neka adaptacija nužna, jer su tužne priče, napetost i tuđe zdravlje i život za koje ste odgovorni dovoljan pritisak. Trudim se ne opterećivati sve ljude sa svim problemima, malo tko može i treba shvatiti koje probleme posao nosi, to najčešće interno izbacimo iz sebe i preradimo, malo civila to može shvatiti.

Druge brige dijelim s onima koji me najviše razumiju, to je prvenstveno supruga i najbliži krug prijatelja. Važno je razgovarati. To je možda ono što nam kao muškarcima prilično fali. Ono što se trudim kroz vrijeme je savladavati vještine i znanja koja mi pomažu da lakše plovim kroz posao i život, tu mi recimo jako pomaže Mindfulness i japanski Ikigai, što je zapravo slično, malo modificirano. Čitanje filozofije utješi čovjeka, jer od pamtivijeka se ljudi bore sa sličnim problemima, a isti najčešće nastaju i imaju rješenje u nama samima.

Memento mori… to je nešto što mi je drago da sam shvatio na prvoj godini medicini dubinski, jer mi čini život bogatijim i ljepšim.

Živite sa ženama, odnosno sa ženom i kćeri. Imamo neki osjećaj da s Vama nikad nije dosadno. Kakav ste muž, a kakav tata?

Ja sam službeno “Grintavac”, punim imenom “Grintavac iz Maksimirskog Parka”, bar me tako njih dvije zovu kad nisu zadovoljne. Imam neke svoje kvalitete, valjda, inače bi me izbacile iz stana. Jako cijenim tu mini i najvažniju zajednicu i pokušavam konstruktivno doprinijeti.

Tajana mi zna prigovarati, ali realno čuo sam i gore, pa se nadam da kao muž izvlačim solidnu četvorku. Lola se čitavo vrijeme žali na svoj položaj, traži više, pokušava reketariti, pokušava nas razdvojiti pa vladati svijetom skrivenih slatkiša i sve ostalo. Volim se igrati s Lolom, volim i video igrice, što je realno sjekira u med kad si klinjo, pa je tu bar dobro prošla, kad već sve drugo vrijeme neumorno grintam.

Osim emisije na HTV, ima li možda još nešto čime ćete nas iznenaditi?

Totalno ima, ali to je iznenađenje. Šalim se, pomalo radim i grizem na par frontova, poput korozije. Tako da se nadam da će s vremenom doći neke nove stvari, ali do tad fokus na ove postojeće, koje i previše okupiraju vrijeme. Sad smo već debelo u organizaciji novog Back Together Summita, koji će ove godine biti još žešći, s par međunarodnih zvijezda, tako da bit će iznenađenja dovoljno.