Štitnjača koristi jod za proizvodnju hormona, koji utječu na brzinu metabolizma tijela te razinu kalcija u krvi. Postoji više vrsta ovog raka, a osnovna 4 su:
- papilarni,
- folikularni (ta 2 imaju najbolju prognozu pa se zovu i diferenciranim rakom štitnjače),
- medularni
- i anaplastični.
Anaplastični karcinom je agresivan i ima lošu prognozu, no srećom je vro rijedak. Rak štitnjače je generalno gledajući mnogo češći u žena nego u muškaraca, te je prema podacima Hrvatskog registra za rak iz 2017. godine kod žena činio 5% svih novih slučajeva raka.
RIZIČNI ČIMBENICI
Neki od rizičnih čimbenika za rak štitnjače su dob (najčešće se javlja između 25 i 65 godina starosti), ženski spol, izloženost radioaktivnom zračenju vrata u mlađoj dobi, obiteljska sklonost razvoja raka štitnjače, te neki genetski sindromi (multipla endokrina displazija tip 2A i 2B, obiteljski medularni karcinom štitnjače). Ukoliko se u bolesnika utvrdi nasljedni genetski sindrom, na testiranje će se uputiti i rizični članovi obitelji.
ZNAKOVI I SIMPTOMI
Rani rak štitnjače uglavnom ne daje simptome te se često otkrije slučajno, primjerice u sklopu sistematskog pregleda. Kako tumor raste, može doći do pojave čvora na vratu, otežanog disanja, otežanog ili bolnog gutanja i promuklosti.
POSTAVLJANJE DIJAGNOZE
Osnova je detaljan pregled bolesnika (osobito palpacija vrata) i uzimanje temeljite povijesti bolesti. Treba napomenuti kako su čvorovi u štitnjači česta pojava, i velika većina njih nije maligna. Osnovni pregled štitnjače radi se ultrazvukom vrata, a ukoliko neki od čvorova izgleda sumnjivo liječnik će učiniti punkciju čvora, nakon čega se analizom pod mikroskopom postavlja ili isključuje dijagnoza raka štitnjače. Iz krvi se mogu analizirati hormoni štitnjače, protutijela na tkivo štitinjače te tumorski biljezi – tireoglobulin (Tg) za papilarni i folikularni karcinom te kalcitonin za medularni karcinom.
LIJEČENJE
Rak štitnjače liječi se ovisno o tipu tumora te stadiju bolesti. Kirurško liječenje ima veliku ulogu i često je prva metoda liječenja. Može uključivati uklanjanje samo jednog režnja koji je zahvaćen tumorom (lobektomija) ili uklanjanje cijele štitnjače (totalna tireoidektomija). Nakon operacije, osobito cijele štitnjače, bolesnici uglavnom moraju doživotno u obliku tableta uzimati hormone štitnjače. Regulacija hormona vrlo je važna jer ukoliko postoji prevelik poticaj štitnjače na proizvodnju hormona, to ujedno može potaknuti i tumorske stanice na rast.
Radioterapija se koristi na 2 osnovna načina. Prvi je standardna radioterapija vanjskim snopom, što se koristi kod nekih bolesnika iza operacije ukoliko se utvrdi velik rizik povrat bolesti ili tumor nije uklonjen u cijelosti, odnosno umjesto operacije kada ona iz bilo kojeg razloga nije moguća. Druga mogućnost je primjena radioaktivnog joda I-131, koji se koristi u mnogih bolesnika s papilarnim i folikularnim karcinomom štitnjače iza operacije, a može se koristiti i u bolesnika s metastatskim rakom štitnjče. Riječ je o preciznoj vrsti terapije koja koristi svojstvo štitnjače da nakuplja jod, stoga ostala zdrava tkiva ostaju pošteđena od zračenja. Prije (i poslije) navedene terapije radi se scintigrafija radioaktivnim jodom (testna primjena I-131), kako bi se potvrdilo da tumorsko tkivo nakuplja jod Kemoterapija se ponekad koristi, i to uglavnom kod uznapredovalog medularnog i anaplastičnog karcinoma koji se ne mogu liječiti radioaktivnim jodom. U novije vrijeme pojavila se ciljana terapija, među ostalim sorafenib i lenvatinib (papilarni i folikularni karcinom), vandetanib i kabozantinib (medularni karcinom), te dabrafenib i trametinib (anaplastični karcinom s prisutnom BRAF mutacijom). U istraživanju je i primjena imunoterapije.
Više pročitajte na onkologija.net
